u nasem vrtu ni ptice ne pjevaju vise

sinoc tamno-plavi oblaci pojedose mjesec

tama je vjecnost a nasa osobna propast

u stravi ukrade  nam snove

a jutros opet jastreb u letu kao raketa

u grmu uhvati jadnog zutica

onog dragog malog, koji je svojom pjesmom

razveseljavao nasu bolesnu starost

sada

ni mjeseca ni ptica, sve sute

ko zenska dusa- kredenac sa sto ladica

iz ljubavi drage nastala je mrznja

putenosti nema i najvise te samo moze mrziti voljena zena

osama je nasa nada u kriku zutica kad pada

prazna,sjetna dusa pjesnikova

u vjecnom traganju za suludim umiranjem

smrt i zivot su jedno

crne jabuke kad sute

Werbeanzeigen

sam

kad ti uzmu prostor za zivot

i nemas doma ni okolista

ni prijatelja ni mamona

vjestica bez metle u prici

plodnu zemlju i kuce zauzese bogati

i smiluje se veliki duh izmedju dvije ploce

bez hrane i vode takav je zivot

a iz susjedstva bode zica od trave

srusene glave vegetiras dalje

naslonjen na hladno-vruce kamenje

i kazes moj zivot je jaci od osame

pa cvjetas ljepse od sviju ostali

iako buducnost nikako nemas

gordo podnosi gorcinu osame

covjek bez korjena a zilice stisnuo beton

nepovoljno je biti cvijet a tek covjek

jedan cvijet i ludi poeta

borba za goli zivot njih dvoje ne smeta

u hrabrosti krtke osame bezimeno luta

nasa prolaznost kruta u zaborav

 

anton jokin semren

hvalospjev gluposti

bolest i nocno ustajanje

ko sumoran dan jezde

i paca puca od teste glazbetine

i naljutio se vjetar pa lupa po vratima osame

i ona stalno nesto pita

udaranje je nakon sezdeset godina prestalo

djubre, pisaka i plin bioloski umjesto ljubavi,

zguzvani starci i malade gimnasticarke

po ekranu se guze sagnuto

a traktori zemlju ruse u sest brazda

ljeto je vruce a braca  su hladna navodno

i kisa ne pada kako Wettercom kaze

zgrcene kraljeznice su nasa starost

i ptica zuta pjeva molitvu zaborava

u ogranicenosti nogu odgovara

sudbina bjese uvijek plava i bezglavo ravna

u besmislu sto stepeni sama

Agnosticar

zasto me ostavi gospodine gospodjo?

moj mir nadanje i sjeto

jedina utjeho u nadi vjeri i ljubavi

ceznjo za rajskim i vjecnim

u bijegu iz znoja , krvi i suza

bol tuga pa i rat s tobom su bili ko pjesma

a sad u nistavilu materijalne prolaznosti

sam, prazan u suhoj bjedi

skoncavam u pasjoj osami

zasto me ono ostavi?!

obmana

ukradeno djetinjstvo a prefekti kao policija

nepozeljan biti je gore od smrti strasne

kao celibat grozni u suprot prirodi svetoj

i sest dana u tjednu latinski bsmisleno

ono biti covjek bilo nam je zabranjeno

i nakon toga razgovor s pokojnicima umjesto ljubavi

pravis svoj zivot dugi reklamu za pedofilnu instituciju

smece sudbine iznakazi poletnu dusu

i na kraju najbolji je pogreb na oceanu

i da nitko nikad ne zna da si postojao

za zene si bio samo darovaoc sjemena

a tvoja djeca su mozda susjedova

ni vjere ni vjernosti nema samo obmana

levitacija

naglo dodje ovo proljece

i razbacuje se bogatstvom boja

u svim nijansama ludo

florina djeca rastu a ti ih pogledom pratis

a nase tijelo poput balona odjezdi u daleku vasionu

kao moc bilokacije, pjesnik na zemlji a olupina tijela

vec napustila suncani sistem i leti bezglavo

vec milijardama svjetlosni tisucljeca daleko

moje ko mjesina tijela a ja na zemlji

udarih se po glavi i s teskom koncentracijom misli

vratih se poet sebi – proljece odjebi

ja nism vrac i ne poznajem putovanja drogirana ko vjestica

i ne priznam postojanje duse prazne i opet cudno

dva tijela jedno kozmicno a moje na zemlji

pa htjedo o poliuniversumu i brzom letu po beskonacnosti

pisati roman dugi ali lijenost osakati poriv hudi