levitacija

naglo dodje ovo proljece

i razbacuje se bogatstvom boja

u svim nijansama ludo

florina djeca rastu a ti ih pogledom pratis

a nase tijelo poput balona odjezdi u daleku vasionu

kao moc bilokacije, pjesnik na zemlji a olupina tijela

vec napustila suncani sistem i leti bezglavo

vec milijardama svjetlosni tisucljeca daleko

moje ko mjesina tijela a ja na zemlji

udarih se po glavi i s teskom koncentracijom misli

vratih se poet sebi – proljece odjebi

ja nism vrac i ne poznajem putovanja drogirana ko vjestica

i ne priznam postojanje duse prazne i opet cudno

dva tijela jedno kozmicno a moje na zemlji

pa htjedo o poliuniversumu i brzom letu po beskonacnosti

pisati roman dugi ali lijenost osakati poriv hudi

Werbeanzeigen